U mnogim mitologijama stablo (ili drvo) je simbol središta svijeta, te veze između neba i zemlje jer mu korijenje prodire duboko u zemlju, a grane se šire visoko u nebo. Stabla su za mene nosioci prirode, pogotovo u urbanim sredinama. Kontakt sa stablima za mene je uvijek poseban i služi mi kao “kratica” za povezivanje sa prirodom. Doživljavam ih kao osobnosti sa svojim karakterom i vibracijom. Fasciniraju me svojim stoičkim bivanjem. Oduvijek sam im se divila i inspirirala njihovom ljepotom i izgledom, ali i duhovnošću. Život drveća oduvijek je bio usko povezan sa životom čovjeka. Drveće je predstavljalo manifestaciju svetoga, hijerofaniju, izraz kozmičkih stvaralačkih snaga i jedinstva univerzalnog života. Čovjek je dugo živio u uskoj simbiozi s drvećem, te je vjerovao da njemu zahvaljuje svoj opstanak. U njemu je, štoviše, vidio i podrijetlo svijeta. Kroz drveće su se izražavali univerzalni kozmički principi, utjelovljivalo je snagu života, predstavljalo je aspekte božanskoga, svetoga.