acrylic on canvas
Bila je jesen. Ili rana zima. Ruksak na mojim ledjima je bio težak a noge lagane.
Hodala sam prema planinarskom skloništu Ivine vodice. Cilj mi je bio stići prije mraka.
Glava se isključila i srce je preuzelo vodstvo. Poznavala sam stazu kojom sam išla, al svejedno, nisam ju uzimala zdravo za gotovo.
U prirodi mi je najlakše biti prisutna. Prisutna sama sa sobom, sa šumom, zemljom, travom, lišćem i kamenjem pod nogama, prisutna sa nebom iznad sebe i mirisnim zrakom oko sebe i u sebi…prisutna sa svojim sada. Bez razmišljanja šta je bilo jučer i šta će biti sutra. Prisutna sa zahvalnošću na svemu što jest.
Zalazeće sunce začaralo je sve oko mene i u meni. I ja sam zastala dok me ta čarobna svjetlost potiho vodila u neke druge dimenzije. Dimenzije novih boja, novih oblika i prostora.
Na tren.
Dok nisam osjetila hladni povjetarac i zakoračila. Zakoračila ponovo na ovaj svijet.
