Akril na platnu
Još malo pa će biti godina dana otkako sam koračala velebitskim puteljkom koji vodi kraj ova dva omanja borića.
Sunce se još uvijek držalo iznad planinskog grebena na obroncima Libinja i zlatilo mokru žutu travu koja je prodirala iz mokre crvene zemlje i sivog kamenja obojanog ljubičastim sjenama).
U sebi sam nosila sreću, smiraj i pomirenje sa sobom. Hodala sam namirena dvodnevnom dozom Velebita u srcu.
I sada, ova slika je vremeplov sjećanja da uronim u taj osjećaj i utjelovim ga ovdje i sada.
U kojim sve smjerovima prodiru naša sjećanja, kako ona pobudjuju naše emocije i stvaraju slike u našoj glavi?
U kojim sve smjerovima slike pobudjuju naša sjećanja i prodiru u naše emocije?
Koliko duboko možemo ući u sebe promatrajući umjetničko djelo, slušajući glazbu?
Koji dio duše bude poškakljan, koji dio nas bude probudjen, sa kojim dijelom nas se povežemo?
Mene inspirativna umjetnička djela poškakljaju tamo duboko u srce, nakon toga slijedi ushit i navala energije i inspiracije za Život.
Al ne život na autopilotu, nego Život punim plućima. Život Duše.
Inspiracija na stvaranje i kreaciju.
Na disanje.
Naj bivanje.
Na ljubav.
