Akril na platnu
Ujesen mrak nastupa rano, a proguta nas brzo. Svi smo još u nekim svojim rutinama, vraćamo se s posla, skupljamo djecu po vrtićima i školama, obavljamo kupovinu prije dolaska kući,…i preskačući doživljaj sumraka i zalaska sunca odjednom uvidimo da je mrak.
A jesenji mrak je nekako topao, gust, mirisan, ljepljiv…obgrli nas sa svih strana i uvuče u sebe…u slatkasti miris trulog lišća, u vlagu, u nagovještaj zime, u pečene kestene.
Osjećam ga kako se omota oko mene i nježno me pritisne sa svih strana.
Da, to je mrak koji se voli grliti. Mrak koji nas poziva da pogledamo u sebe i prigrlimo svoj “mrak” unutar sebe. Da mu damo prostora i zahvalimo mu što je ovdje, prihvatimo ga.
Na Velebitu je taj mrak bio prošaran kapljicama magle, guste magle. Magle koja te okupa od glave do pete i zavuče se u nos i u kosu.
Crni pas tog je dana u sumraku kraj Tatekove kolibe na Velebitu mirno prošao kraj mene, a na dlaci mu se sjajila magla. Prateći ga pogledom moje su misli zajedno s njim odlutale prema moru, a moje srce je zagrlilo mir i slobodu.
