Na rahloj, crvenkastosmeđoj zemlji prošaranoj bijelim hrpama nepravilnog kamenja i suhozida, rastu kvrgava debla maslina. Ponegdje se kružno granaju i isprepliću u strukture gustih, zelenkasto-plavkastih krunica.
Čvrste i stamene, na rubovima polja i vinograda, masline u slikarskim potezima odražavaju boju okoline, treptavu vrelinu podnevnog sunca, vrelinu što prži škrtu zemlju i tirkiznosive oblake neba pred oluja.
Iz njihovih tijela zrači dojam davnine: među kamenjem se savijaju u olujama, odolijevaju vremenu u raznim godišnjim dobima, otporni na sušu, raduju se blagim zimama i dugim, sušnim ljetima.
Plodne i korisne, te samodostatne, bile su inspiracija pjesnicima i slikarima, a prema mitovima služile su i nekim grčkim junacima koji su od njihova drveta izrađivali oružje za borbu.
Iz predgovora izložbe “Masline i ljudi” Krešimira Gojanovića, 2022.