Udah i izdah. Hladnoća. Suočavanje sa svojom suštinom i izazivanje samog postojanja. Ekstremni napor i ekstremna ljepota su svuda oko mene i u meni. Čistim sve što je nepotrebno i spajam se na snagu Izvora. Moja radoznalost i ljubav prema planinama odvela me i na najvise planine svijeta- pa sam tako sudjelovala i na 1.hrvatskoj ženskoj alpinističkoj ekspediciji na Cho Oyu- 8201m visok himalajski vrh, 6-i po visini na svijetu. Što je za mene Himalaja? Da li je to  “samo” alpinistički podvig ili uspon mog života? Često čujem pitanje: Kako ti je bilo na Himalaji, tom snjegu, ledu I rijetkom zraku? Kao prvo, teško je nekom tko to nije iskusio predočiti I opisati. Najtočnije je kad kažem da mi je bilo ekstremno teško I ekstremno lijepo. U svakom slučaju, to je pustolovina koja je jako utjecala na moj život. Nikad mi nije bilo teško pomicati svoje fizičke granice, najviše se volim natjecati sama sa sobom I propitivati se kroz razne segmente života. A u svakoj izazovnoj situaciji tražim duhovnu snagu I priliku za rast. Tako je bilo I na ekspediciji- mnogo prilika za postavljanje novih ciljeva I pomicanje granica kroz povezivanje sa svojom unutarnjom snagom.   Po prirodi sam introvert I osamljivanje mi je vrlo blisko- što u prirodi, na planini ili u šumi, što u ateljeu. Alpinizam je u stvari vrlo introvertan sport- bez obzira što si navezan sa svojim penjačkim partnerom, većina performansa I tvoj vlastiti život uvelike ovisi o tebi- tvojoj procjeni, snazi, strpljenju, snazi volje… U Himalaji sam bila najekstremnije suočena sa sobom I vlastitim granicama, vlastitom snagom volje. To su situacije u kojima se čovjek sam pred sobom ogoli do svoje biti, odbaci sve što mu je prikrpano u životu I suoči sa svojom srži. To je taj dio ekstremno teškog I ekstremno lijepog. Tijelo je samo “vozilo” koje naš duh “vozi”…I ono će nas provest kroz najrazličitije scenarije, ukoliko nas naš duh tamo navigira. Zbog toga mi je fizički aspekt napora na ekspediciji samo služio da se upoznam dublje I bolje. Pasala mi je izoliranost od vanjskog svijeta I civilizacije. Uživala sam u beskrajonoj bjelini snijega I neobično plavom plavetnilu neba. Noćima koje su bile vedre, nebo se osulo miljunima zvijezda koje sam zbog velike hladnoće samo nakratko pogledala prije nego bi zatvorila ciferšlus šatora I zavukla se u debelu vreću za spavanje- u kojoj bi me dočekala hladnoća I prigrlila me.  Shvatila sam koliko mi malo treba u životu I koliko sreće mi pruža priroda. Zbog toga mi je povratak u civilizaciju nakon ekspedicije bio svojevrstan šok I nisam željela izgubiti tu čistoću I mirnoću kojom me hranila Himalaja. Tražeći taj himalajski mir, čistoću duha I svoju snagu, rado se vraćam Himalaji kao motivu za slikanje. Jer slikanje je moj stroj za teleportaciju koji me u trenu prebaci u situaciju koju slikam, potpuno mu se predam I osjetim sve što ta slika donosi.